Uvod
Relativno nedavno sam počeo da se bavim temom Androgina, jer mislim da se tu nalazi jedna od najvažnijih stvari vezanih za Bogopoznanje. Za početak objavljujem tekst poznatog ruskog filozofa Nikolaja Berđajeva na tu temu, a u vezi sa pogledima velikog nemačkog hrišćanskog mistika Jakoba Bemea na pojam Androgina. Radi se o sjajnom tekstu, koji preporučujem svima onima koje interesuju tajne Boga, čoveka i duhovnosti. Tekst je sa ruskog na srpski jezik preveo AI. Ima tu grešaka, ali ja sam ispravio koliko sam mogao. Citati su ostali na nemačkom jeziku, kao u originalnom Berđajevljevom tekstu, a nisam koristio AI i za nemačko-srpski prevod, jer ne znam nemački, pa ne mogu da kontrolišem tačnost prevoda.
O androginosti čoveka se govori u mnogim religioznim i filozofskim sistemima, samo na razne načine i različito duboko. Da pomenem samo Platona, Svetog Apostola Pavla, Klimenta Aleksandrijskog, Svetog Grigorija iz Nise, Svetog Maksima Ispovednika, alhemiju, Jakoba Bemea, Mirču Elijadea, neke filozofe ruskog "srebrnog veka" kao što su bračni par Dmitrij Merežkovski i Zinaida Hipijus (eksperimentisala sa adroginosti u ličnom životu) i tako dalje.
Sa dubljim upoznavanjem sa temom adroginosti, promenio sam i pogled na izopačenja, to jest odstupanja od većinske, normalne polnosti, kao što su homoseksualizam, promene pola i slično. Zapad je bolje razumeo od Istoka o čemu se radi i to sa naučne tačke gledišta, ali je napravio i grešku jer je dopustio prevođenje tih problema u političku sferu, mada je to, možda, bilo i neizbežno. Ne radi se tu o tome da sam postao politički tolerantniji prema homoseksualizmu i transgenderizmu, već se radi o tome da sam počeo bolje da razumem sa duhovne tačke gledišta o čemu se tu radi. Ta odstupanja od normalnosti su verovatno postojala od ranih istorijskih vremena i mislim da ona predstavljaju dalju degradaciju čoveka, a što je direktno povezano sa njegovom palom prirodom. Nisam siguran da se ta degradacija može ispraviti, ali mislim da je pogrešna politika žestokih zabrana, kao i politika totalnog popuštanja. I samo da napomenem da kada kažem normalno tu mislim na normalno u okviru pale ljudske prirode, koja je ustvari nenormalna, jer je čovek izgubio početnu normalnu, celovitost koja je androgina. A ova odstupanja od pale normalnosti, predstavljaju dalji, tragičniji pad.
Nekoliko reči i o muško-ženskim odnosima. Ne priznajem brak kao Svetu tajnu. To su ljudi izmislili. Ima nešto od tragova težnje ka androginosti, to jest celovitosti, kada se kaže da dvoje postane jedno, ali dalje se ne ide. Ni u kakvom braku dvoje ne može da postane jedno, jer postoji ograničenje na sistemskom, metafizičkom nivou. Slažem se sa tvrdnjom da je idealno stanje čoveka androgino i da muškarac i žena traže ono što im nedostaje kroz međusobne odnose. U tom osećanju duševne i polne ljubavi uvek će postojati taj relativno kratki trenutak koji vuče čoveka ka njegovom stalnom ponavljanju. Možda on prestane da bude željen i intenzivan u starosti, ali o dostizanju androginosti mislim da nema reči.
Iz studija o J. Bemeu. Studija II. Učenje o Sofiji i androginu J. Bemea i ruska sofiološka učenja
I.
Bemeu pripada najznamenitije i, u suštini, prvo u istoriji hrišćanske misli učenje o Sofiji. Njemu je bila data sasvim originalna intuicija. Sofiologija Bemea ne može se objasniti uticajima i pozajmicama. Ako u intuiciji Ungrund-a Beme vidi tamu u osnovi bića, to u intuiciji Sofije on vidi svetlost. Bemeovsko razumevanje Sofije ima svoju teološku i kosmološku stranu, ali je ono ipak pretežno antropološko. Sofija je za njega povezana sa čistim, devičanskim, čednim i celovitim likom čoveka. Sofija i jeste čistoća i devičanstvo, celovitost i čednost čoveka, lik i podobije Božije u čoveku. Učenje o Sofiji neodvojivo je kod Bemea od učenja o androginu, tj. iskonskoj celovitosti čoveka. Sofijnost i jeste u suštini androginost. Čovek ima androginu, biseksualnu, muško-žensku prirodu. Čoveku je svojstvena Sofija, tj. Deva. Grehopad i jeste gubitak svoje Sofije-Device, koja je odletela na nebo. Na zemlji je pak nastala ženstvenost, Eva. Čovek čezne za svojom Sofijom, za Devom, za celovitošću i čednošću. Polno biće je biće razoreno, koje je izgubilo celovitost. U svom učenju o androginu Beme stoji na istoj liniji kao i Platonova "Gozba", kao i Kabala. "Siehe, ich gebe dir ein gerecht Gleichniss: du seist ein Jüngling oder Jungfrau, wie denn Adam alles beides in einer Person war". Posebnost učenja Bemea o Sofiji je u tome što je ono pre svega učenje o Devi i devičanstvu. Božanska Premudrost u čoveku je devičanstvo duše, Deva, koju je čovek izgubio u grehopadu i koja sija na nebu: "Die Seele sollte sein Schöne Jüngling, der geschaffen war; und die Kraft Gottes die Schöne Jungfrau, und das Licht Gottes die Schöne Perlen — Krone damit wollte die Jungfrau den Jüngling schmücken". Adam, koji je iskonski bio androgin, u grehopadu je svojom krivicom izgubio svoju Devu i stekao ženu. "Adam hat durch seine Lust verloren die Jungfrau, und hat in seiner Lust empfangen das Weib, welche ist eine vagastrische Person; und die Jungfrau wartet seiner noch immerdar, ob er will wieder treten in die neue Geburt so will sie ihn mit grossen Ehren wieder annehmen". Eva je dete ovog sveta i stvorena je za ovaj svet. "Die Heva ist zu diesem zerbrechlichen Leben geschaffen worden; denn sie ist die Frau dieser Welt". Androginost i jeste lik i podobije Božije u čoveku. "Allhier das Bild und Gleichniss Gottes, der Mensch, welcher die züchtige Jungfrau der Weisheit Gottes in sich hatte: so drang der Geist dieser Welt also hart auf die Bildniss nach der Jungfrau, hiermit seine Wunder zu offenbaren, und besass den Menschen, davon er erst seine Namen Mensch kriegte, als eine vermischte Person". Prvobitni, čisti lik čoveka je lik Device-mladića. Sofijnost je konstitutivno obeležje čoveka kao celovitog bića. Deva i jeste Božanska Premudrost. Evo najjasnije definicije Sofije kod Bemea: "Die Weisheit Gottes ist eine ewige Jungfrau, nicht ein Weib, sondern die Zucht und Reinigkeit ohne Makel, und stehet als ein Bildniss Gottes, ist ein Ebenbild der Dreizahl". Na drugom mestu se kaže: "Und die Jungfrau der Weisheit Gottes, welche Gott der Vater durch Wort ausspricht, ist der Geist des reinen Elements, und wird darum eine Jungfrau gennant, dass sie also Züchtig ist und nichts gebieret, sondern als der flammende Geist im Menschen — Leibe nicht gebieret". Evo još odgovarajućih mesta: "Dieses Ausgesprochene ist ein Bildniss der H. Dreizahl, und eine Jungfrau, aber ohne Wesen, sondern eine Gleicheniss Gottes: in dieser Jungfrau eröffnet der heilige Geist die grossen Wunder Gottes des Vaters, welche sind in seinen verbargenen Siegeln". "Die Weisheit Gottes welche ist eine Jungfrau der Zierheit und Ebenbild der Dreizahle, ist in ihrer Figur eine Bildniss gleich den Engeln und Menschen, und nimmt ihren Urstand im Centro auf dem Kreuz, als eine Blume des Gewächses aus dem Geiste Gottes". Višestruko ponavlja Beme da "Die Weisheit Gottes ist eine ewige Jungfrau". Sofija, večna Deva, devičanstvo je nebeski element u čoveku. Beme određeno uči da Sofija nije stvorena. "Die Jungfrau ist ewig, ungeschaffen, und ungeboren: sie ist Gottes Weisheit und ein Ebenbild der Gottheit." Stoga je za Bemea i čovek više nego stvorenje, u njemu postoji večni, nebeski, božanski element, element sofijski. Duša je bila deva, čovek je stvoren sa devičanskom, čednom dušom, tj. u nju je unet nebeski, božanski element. Sofiju Devu treba tražiti u čoveku. "Denn er weiss die Jungfrau nun nirgends zu suchen als im Menschen, da er sie zum ersten hat erblicket". Time se određuje pretežno antropološki karakter učenja o Sofiji. Pojava čoveka-androgina, muško-deve i pojava zemaljskog polnog čoveka, muškarca i žene, — različiti su momenti antropogonijskog i kosmogonijskog procesa, različite etape stvaranja sveta. Između tih momenata leži katastrofa. Zemaljski čovek ima nebesku preegzistenciju. "Die Bildniss ist in Gott eine ewige Jungfrau in der Weisheit Gottes gewesen, nicht eine Frau, auch kein Mann, aber sie ist beides gewesen; wie auch Adam beides war vor seiner Heven, welche bedeutet den irdischen Menschen, darzu thierisch: denn nichts bestehet in der Ewigkeit, was nicht ewig gewesen ist". Androgini, sofijski lik Adama i jeste nebeska preegzistencija čoveka. Zato samo on i nasleđuje večnost. "Adam war nur seiner Eva die züchtige Jungfrau, kein Mann und kein Weib, er hatte beide Tincturen, die in Feuer und die im Geiste der Sanftmuth und hätte können selber auf himmlische Art, ohne Zerreissung, gebären, wäre er nur in der Proba bestanden. Und wäre je ein Mensch aus dem andern gebären werden auf Art, wie Adam in seiner jungfräulichen Art ein Mensch und Bildniss Gottes ward: denn was aus dem Ewigen ist, das hat auch ewige Art gebären, sein Wesen muss ganz aus dem Ewigen gehen, sonst bestehet nichts in Ewigkeit". Čovek je zaspao u večnosti i probudio se u vremenu. On se nije prvi put pojavio u vremenu, on je dete večnosti. Sofijnost, androginost, muško-devičanstvo i jeste znak večnosti u čoveku. Gubitak Device od strane čoveka, tj. androginog lika, jeste gubitak raja. "Adam war ein Mann und auch ein Weib, und doch der keines sondern eine Jungfrau, voller Keuschheit, Zucht und Reinigkeit, als das Bild Gottes; er hatte beide Tincturen vom Feuer und Licht in sich, in welcher Conjuction die eigene Liebe, als das jungfräuliche Centrum stand, als der Schöne paradeisische Rose, — und Lustgarten, darinnen er sich selber liebete". Lik Božji je "männliche Jungfrau", ne žena i ne muškarac. Pala duša uzvikuje: "Gieb mir zu trinken deines süssen Wassers der ewigen Jungfrauschaft".
Devičanstvo čoveka ne znači odvojenost i izolovanost muške prirode od ženske i ženske od muške, već naprotiv njihovu spojenost. Devičanski čovek nije polni čovek, nije razoreni čovek, nije polovina. I muškarac i žena su polni, tj. polovična, razorena bića. Asketski odnos i odvojenost svake od polovina, muške i ženske, nije još celovitost i devičanstvo, nije još povratak čoveku njegove izgubljene Device. Takav je zaključak iz učenja Bemea o Sofiji androginu. Učenje o Sofiji i jeste, u suštini, učenje o androginu. U tome je specifičnost Bemea. Mistička intuicija Bemea o androginu može biti potvrđena savremenom naukom, koja je prinuđena da prizna biseksualnost ljudske prirode. Polna diferencijacija muške i ženske prirode nema apsolutni karakter. Čovek je dvopolno biće, ali sa različitim stepenom prisustva muškog i ženskog principa. Biće koje bi bilo apsolutni muškarac ili apsolutna žena, tj. apsolutno polovično, ne bi bilo čovek. Žena koja u sebi ne bi sadržavala nikakav muški element, ne bi bila čovek, već kosmička stihija, u njoj ne bi bilo ličnosti. Muškarac koji u sebi ne bi sadržavao nikakav ženski element, bio bi biće apstraktno, lišeno svake kosmičke osnove i veze sa kosmičkim životom. Priroda ličnosti je androgina, ona se konstituiše kombinacijom muškog i ženskog principa. Ali muški princip je pretežno antropološki i stvaralački, ženski pak princip pretežno kosmički i rađajući. U tom pravcu mogu se razvijati intuitivna uviđanja Bemea. Mistički smisao ljubavi i jeste u traženju androginog lika, tj. celovitosti, koja je nedostižna u granicama zatvorene psihofizičke organizacije čoveka i pretpostavlja izlazak iz nje. Androgini lik čoveka nema adekvatnu fizičku sliku na zemlji, u našim prirodnim uslovima. Hermafroditizam je odvratna i bolesna karikatura. Mit o androginu spada među najdublje i najstarije mitove čovečanstva. On se opravdava i dubljim, ezoteričnim tumačenjem Knjige postanka, iako nije svojstven vladajućim teološkim učenjima. Učenje o androginu može se naći u Kabali. Plaše se učenja o androginu i negiraju ga ona teološka učenja koja usled svog egzoteričnog karaktera negiraju Nebeskog Čoveka, Adama Kadmona i uče samo o zemaljskom, prirodnom, empirijskom čoveku, tj. priznaju samo starozavetnu antropologiju, izgrađenu retrospektivno sa tačke gledišta greha. Beme je pak otkrivao nebesku, serafsku antropologiju, nebesko poreklo čoveka. Antropologija Bemea povezana je sa hristologijom. Njegova hristologija i mariologija povezane su sa učenjem o Sofiji androginu.
Beme je odlučno učio o androginosti Hrista. "Er weder Mann noch Weib war sondern eine männliche Jungfrau". Beme je učio da je Bog postao potpuna ličnost tek u Hristu, u Drugoj Ipostasi, i zato već Hristos mora biti androgin, deva-mladić, tj. lik savršene ličnosti. Hristos ne samo da sam nije bio muškarac ili žena u našem zemaljskom smislu, već je i nas oslobodio vlasti muškog i ženskog. "Christus am Kreuz unser jungfräulich Bild wieder erlösete vom Manne und Weibe, und mit seinem himmlischen Blute in göttlicher Liebe tingirte". Hristos je preobrazio zlu prirodu Adama. Sledeći Ap. Pavla, Beme sve vreme uči o Adamu i Hristu, o Starom i Novom Adamu. "Christus wurde ein Gottmensch und Adam und Abraham in Christo ein Menschgott". To i znači da se Bog očovečio da bi se čovek obožio. Kod Bemea se mogu naći elementi onog učenja o Bogočoveštvu koje je u ruskoj misli uglavnom razvijao Vladimir Solovjov. Hristos je u svojoj ljudskosti umro u Božijem gnevu i vaskrsao u večnosti u Božijoj volji. Ljudska priroda mora ostati. "Verstehet, dass die Natur des Menschen soll bleiben, und ist nicht ganz von Gott verstoßen, dass also ein ganz fremder neuer Mensch sollte aus dem Alten entstehen; sondern aus Adams Natur und Eigenschaft, und aus Gottes in Christi Natur und Eigenschaft, dass der Mensch sei ein Adam — Christus; und Christus ein Christus-Adam; ein Menschgott, und ein Gottmensch". Tu, naravno, reči Čovekobog i Bogočovek imaju drugačiji smisao nego kod Dostojevskog. Beme smelo dovodi do kraja hrišćansko učenje o Adamu i Hristu. "Nun ist ober doch Adam in seiner Natur, und Christus in der göttlichen Natur eine Person worden, nur ein einiger Baum". To je ono što ja nazivam hristologijom čoveka. U Hristu se čovek uzdiže do nebesa, do Sv. Trojice. Čovek-Adam umiranjem zle volje pretvara se u Hrista. Ali to ne znači da je po Bemeu Hristos bio samo oboženi čovek. Hristos je druga Ipostas Sv. Trojice, ali je drugoj Ipostasi svojstvena nebeska ljudskost. U tradicionalnoj teologiji nikada nije bilo do kraja sprovedeno učenje o tome da je Hristos bio drugi Adam. Egzoterični karakter teologije određivao se grehovnom potištenošću čoveka. Beme je pokušavao da vidi dalje i dublje, ali ono što vidi izražava antinomično, protivrečno, a ponekad i zamućeno. Iskonski je osećao da čovek živi u tri sveta, u tami, u svetlosti i u spoljašnjem svetu. Otuda se rađa teškoća posmatranja i saznanja čoveka, svetlost se izobličava tamom i spoljašnjim svetom. Ali Hristos je po Bemeu uzeo svoju ljudskost ne samo s neba, već i sa zemlje, inače bi nam ostao stran i ne bi mogao da nas oslobodi. Beme nije bio monofizit. On govori o Hristu: "Also verstehest du, dass dieser Engel größer ist als ein Engel im Himmel denn er hatte (1) einen himmlischen Menschenleib, und hat (2) eine menschliche Seele, und (3) hat er die ewige Himmelsbraut, die Jungfrau der Weisheit, und hat (4) die heilige Trinität; und Jungfrau wir recht sagen: Eine Person in der heiligen Dreifaltigkeit im Himmel, und ein wahrer Mensch im Himmel, und in dieser Welt ein ewiger König, ein Herr Himmels und der Erde". Očovečenje Hrista dovodi do toga da je njegovo čoveštvo prisutno svuda. "Nun so er denn Mensch ist worden, so ist ja seine Menschheit überall gewesen, wo seine Gottheit war; denn du kannst nicht sagen, dass ein Ort im Himmel und in dieser Welt sei, di nicht Gott sei: wo nun der Vater ist, da ist auch sein Herz in ihm, da ist auch der heilige Geist in ihm. Nun ist sein Herz Mensch worden, und ist in der Menschheit Christi". Ova misao o sveprisutnosti Hrista i njegovom očovečenju u celokupnom životu u ruskoj religioznoj misli veoma je bliska Buharevu. Učenje Bemea o umiranju starog Adama i o preporodu u Hristu u potpunosti odgovara tradicionalnom hrišćanskom učenju. On uči o drugom rođenju i o tome da Hristos već živi u čoveku, kako su učili svi hrišćanski mistici. To je razvijanje misli Ap. Pavla. On često govori da "wohnet denn Christus in Adam, und Adam in Christo". Zbližavanje između Boga i čoveka, neba i zemlje, predstavlja se Bemeu kao sama suština hrišćanstva. "Gott muss Mensch werden. Mensch muss Gott werden, Himmel muss mit der Erde Ein Ding werden, die Erde muss zum Himmel werden". Otuda se vidi do koje mere je netačna optužba Bemea za sklonost ka manihejskom dualizmu. Za Bemea je karakteristično da je uvek tražio spas od zla u srcu Isusa Hrista i nalazio u Njemu silu oslobođenja i preobraženja sveta. Ali najoriginalnije u hristologiji Bemea — to je njena veza sa učenjem o devičanstvu, tj. sofijnosti, i iz toga proistekla mariologija. Intuicija Sofije i androginog lika čoveka ostaje osnovna intuicija svetlosti kod Bemea, kao što je intuicija "Ungrund"-a osnovna intuicija tame.
II.
Beme je duboko osećao da je sama suština hrišćanstva povezana s tim što se Hristos rodio od Deve i Duha Svetog, i u tome se on duboko razlikuje od kasnijeg protestantizma, koji je izgubio veru u devičanstvo Bogorodice, pa i od samog Lutera, kome je bio stran kult Bogorodice. Kada je Beme prvi put čuo reč "Idea", uzviknuo je: vidim čistu nebesku Devu. To je i bila intuicija Sofije. Bog je postao čovek devičanstva. "Und in dieser lebendigen Jungfrauschaft, als in Adams himmlischer Motrice, ward Gott Mensch". Da bi Bog ušao u naš svet, u rodu Adama i Eve morala se pojaviti čista Deva. "Sollte uns armen Heva Kindern nun geraten werden, so musste eine andere Jungfrau kommen, und uns einen Sohn gebären, der da ware Gott mit uns, und Gott in uns". Sofiologija Bemea konkretizuje se u mariologiji. Nakon grehopada čoveka Deva Sofija odleće od njega na nebo, na zemlji se pak pojavljuje žena Eva. Adamova Deva pretvara se u Adamovu ženu i u ženi ostaje samo element devičanstva. Deva-Sofija vraća se na zemlju u Mariji, u Bogorodici. Svoju neporočnu devstvenost Marija dobija ne od svog roda, ne od rođenja svog od pramajke Eve, već od Nebeske Deve. Na nju silazi i utelovljuje se u njoj Sofija. "Also auch sagen wir von Maria: sie hat ergriffen die heilige, himmlische, ewige Jungfrau Gottes, und angezogen das reine und heilige Element mit dem Paradeis, und ist doch wahrhaftig eine Jungfrau in dieser Welt, von Joachim und Anna gewesen. Nun aber wird sie nicht eine heilige, reine Jungfrau genannt nach ihrer irdischen Geburt: das Fleisch, das sie von Joachim und Anna hatte, war nicht rein ohne Makel; sondern nach der himmlischen Jungfrau ist ihre Heiligkeit und Reinigkeit". I dalje: "Die Seele Maria hat die himmlische Jungfrau ergriffen, und dass die himmlische Jungfrau hat der Seele Maria das himmlische neue, reine Kleid des heiligen Elements, aus der züchtigen Jungfrauen Gottes als aus Gottes Barmherzigkeit, angezogen, als einen wiedergebornen Menschen". Deva kod Bemea prebiva na nebu: "Die Jungfrau aber, als die göttliche Kraft, stehet im Himmel". U mariologiji Bemea osećaju se vrlo jaki katolički elementi. Kod Bemea postoji pravi kult Bogorodice, sasvim stran protestantskom svetu. U nekim svojim formulacijama Beme se vrlo približava dogmatu o bezgrešnom začeću. On priznaje delovanje posebnog akta Božije blagodati na Devu Mariju, kao da je izuzima iz grešnog roda Eve. Naravno, formulacija Bemea ne odgovara zahtevima racionalne jasnoće katoličke teologije, ali u suštini je on vrlo blizak katoličkom kultu Deve Marije. Beme priznaje dva elementa u Mariji — nebeski, od Sofije od večne Devstvenosti, i zemaljski — od Adama i Eve. Nebeski, devičanski element u njoj je pobedio. Razlika Bemeovske tačke gledišta od katoličkog dogmata je u tome što dogmat o bezgrešnom začeću gleda na Devu Mariju instrumentalno, kao na oruđe Božijeg Promisla o spasenju, Beme pak vidi ovde borbu suprotnih elemenata. Silazak Nebeske Deve u Mariju jeste delovanje Duha Svetog, "Himmlische Jungfrau ist ein Glast und Spiegel des H.Geistes". Lik Marije je za Bemea takođe androgini lik, kao i svaki devičanski, celoviti lik. Beme nije imao kult večne ženstvenosti, ali je imao kult večne devstvenosti. Kult Deve i jeste kult Sofije, Premudrosti Božije, jer Premudrost Božija i jeste večna, nebeska Deva. Ženstvena priroda Eve ne može biti predmet poštovanja, i ona nije premudra, nije sofijska, ali u njoj postoji element sofijnosti, tj. devstvenosti. Sofiologija Bemea ne nosi rodovski karakter, ona nije povezana sa rađajućim polom. Sveto i spasonosno za svet jeste samo rođenje od Deve i Duha Svetog Ali rođenje Hrista od Deve preobražava i osvećuje žensku prirodu, oslobađa od loše ženstvenosti. "Darum ward Christus von einer Jungfrau geboren, dass er die weibliche Tinktur wieder heiligte und in die männliche Tinktur wandelte, auf der Mann und das Weib wieder ein Bild Gottes wurden, und nicht mehr Mann und Weib wären, sondern männliche Jungfrauen, wie Christus war". Preobraženje, oboženje ljudske prirode, i muške i ženske, uvek jeste pretvaranje u devičansku, androginu prirodu. "Christus am Kreuz unser jungfräulich Bild wieder erlöste vom Manne und Weibe, und mit seinem himmlischen Blute in göttlicher Liebe tingirte". Beme je bio jedan od retkih koji su razumeli metafizičku dubinu pola. Ono što se govori o polu u teološkim traktatima, nosi jadan i površan karakter i sledi samo moralističko-pedagoške ciljeve. Cela metafizika Bemea, svo njegovo učenje o grehopadu i spasenju povezano je sa dubinom pola, sa gubitkom Deve-Sofije i njenim ponovnim sticanjem. Duša ljudska mora se sjediniti sa svojom Devom. "Die Jungfrau soll sein unsere Braut und werthe Krone, die wird uns geben ihre Perle und schöne Krone und Kleiden mit ihrem Schmuck darauf wollen wir's wagen um der Lilie willen, ob wir gleich werden großen Sturm erwecken, und ob der Antichrist von uns hinrisse die Frau, so muss uns doch die Jungfrau bleiben; denn wir sind mit ihr vermählet. Ein jedes nehme nur das Seine, so bleibet mir das Meine". Preporađaj duše povezan je sa susretom sa Devom. "So wird die entgegnen die züchtige Jungfrau hoch und tief in deinem Gemühte; die wird dich führen zu deinem Bräutigam, der den Schlüssel hat zu den Thoren der Tiefe. Vor dem musst du stehen, der wird dir geben von dem himmlischen Manna zu essen, das wird dich erquicken, und wird stark werden und ringen mit den Thoren der Tiefe. Du wirst durchbrechen als die Morgenröthe: und ob du gleich allhier in der Nacht gefangen liegst, so werden dir doch die Strahlen der Morgenröthe des Tages im Paradeise erscheinen, in welchem Orte deine züchtige Jungfrau stehet, und deiner mit der freuden reichen Engelschaar wartet; die wird dich in deinen neuen wiedergebornen Gemüthe und Geiste gar freundlich annehmen". Beme je znamenit po tome što, iako metafizička dubina pola stoji u centru njegovog posmatranja, njegovo učenje o Sofiji odlikuje se nebeskom čistoćom i odvojenošću, potpuno slobodno od zamućenosti. Pol je potpuno sublimiran. I istovremeno u njemu nema one beskrilosti i isušenosti koja je posledica bespolnosti misli. Beme teži ne ka negativnoj bespolnosti, svojstvenoj isušenim asketskim učenjima, već ka pozitivnoj devičanskoj celovitosti, tj. ka preobraženju pola, ka preobraženju čoveka kao polnog, razorenog bića. Devičanstvo nije bespolnost, već oboženi pol. Celovitost i punoća povezani su ne sa negacijom pola, već sa preobraženjem pola, sa utoljenjem čežnje pola za celovitošću. U tome je mistički smisao ljubavi, koji sam Beme nije dovoljno otkrio.
III.
Misli J. Bemea o čoveku srodne su tradiciji Kabale. Beme priznaje postojanje Adama Kadmona — nebeskog čoveka. Ali misao Bemea je do dubine prožeta hrišćanstvom. U Kabali je postojalo učenje o Sofiji-Premudrosti. 2. Sephirah-Chochmah jeste Premudrost. Ali u Kabali Premudrost — teorijski um — jeste muški element. Ženski element je pak Binah — praktični um. Bemeovsko učenje o Sofiji-Devi strano je Kabali i nije iz nje uzeto. Ono je plod njegovih do dubine hrišćanskih meditacija i posmatranja. Kod starih gnostika takođe je postojala Sofija. Žensko načelo, potisnuto u judaizmu, uzeli su oni iz Grčke, iz paganskog sveta. Ali teško je naći bilo šta zajedničko između Jelene Simona Maga i Sofije-Device Bemea. Uostalom, i u Jeleni je skriven duboki simbol i predosećaj. Treba takođe reći da mistički gnosis Bemea nosi nadkonfesionalni karakter. Protestant-luteran Beme imao je u sebi jake katoličke elemente, kao i elemente srodne pravoslavnom Istoku. Teozof u plemenitom i dubokom smislu te reči — on je tajanstvenim putem upio u sebe svu svetsku mudrost. Ali ipak neposredno se drži uvek za biblijsko otkrovenje. "Mysterium magnum", njegovo najveće delo, jeste biblijski ezoterizam. Bemeu je bila svojstvena visoka ideja o čoveku i u tome vidim njegov najveći značaj. Tu visoku ideju o čoveku dobio je iz produbljenog razumevanja biblijsko-hrišćanskog otkrovenja. Iz hrišćanstva je izvodio antropološke zaključke, kakvi se ne mogu naći kod učitelja Crkve. On prevazilazi ograničenost starozavetne antropologije i kosmologije. U njemu se oseća vejanje novog duha, nove svetske epohe. On pripada epohi reformacije i preporoda i istovremeno izlazi izvan njenih granica. Prvi snažan uticaj Beme je imao u Engleskoj. Uticao je na Džordža Foksa, osnivača kvekerstva. Rano su ga preveli na engleski. Čitali su ga Njutn i Milton. Ali prvi veliki predstavnik bemizma, koji je dalje razvio bemeovske ideje, bio je engleski mistik i teozof XVII veka Pordidž. I Pordidž uči o Ungrund-u. Pordidž je napisao knjigu koja se i zove "Sophia". U njoj je izraženo u bemeovskoj tradiciji učenje hrišćanske teozofije o Sofiji. I za njega je Sofija-Premudrost večna Deva. Učenje Pordidža o Sofiji nema svežinu i prvobitnost bemeovskih posmatranja, ali je interesantno i zaslužuje pažnju kao razvoj bemeovskih ideja. Pordidž kaže da Sofija isceljuje rane, utoljava žeđ onih koji se nalaze u tami. U dubokom bezdanu budi se mudri duh. Takođe mudrost deluje i unutar čoveka. Deva-Premudrost (Sofija) javlja se u čoveku kao obnavljajuća sila. Pordidž posebno naglašava da u čoveku sve čini Sofija-Premudrost. "Premudrost je moj unutrašnji pokretač, moj vođa, moja sila, moj pokretač, ona prožima i proizvodi moj život." Kod Pordidža Sofija je sveprožimajuća božanska energija, i njeno delovanje vrlo podseća na delovanje Duha Svetog. On kaže da je vino Sofije jaki napitak života. Njegovo učenje o Sofiji moglo bi se nazvati vitalističkim. "I duh devičanske Premudrosti je Majka duše slično tome kao što je duh večnosti večnog duha otac." Pordidž vrlo jasno razlikuje duh i dušu i vidi večnu ličnost čoveka u sjedinjenju duha i duše. Čista volja je za njega devičanska volja. Devičanska volja voli mudrost. Božje srce živi u ljudskom srcu i raj treba tražiti u ljudskom srcu. Bog živi u čoveku i čovek živi u Bogu. Evo najvažnijeg mesta za određenje Sofije. Sofija govori o sebi: "Ja sam devičanska Premudrost moga Oca, koji bez mene ništa ne može tvoriti, kao što ni ja ništa ne mogu bez Oca, Sina i Svetog Duha." "Jedinstvena sa Svetom Trojicom, ono što ja činim, čini Otac, Sin i Sveti Duh, ja ništa ne činim od Sebe, već u meni deluje Sveta Trojica." Jasno je da za Pordidža Sofija nije stvorena. On posebno insistira na tome da je Sofija usađena u Božansko Trojstvo. Svi biblijski ženski likovi su figure i pralikovi Sofije, sve do Deve Marije. Pordidž dolazi do poistovećenja Sofije sa Presvetom Trojicom i u tome ide dalje od Bemea. — "Ja Premudrost po suštini svojoj čisto Božanstvo i jedinstvena sam sa Svetom Trojicom; i ono što ja činim, čini u meni Sveta Trojica." Služenje mudrosti i obnova ostvaruje se kroz vatru. Sofija deluje kao vatra. Novo nebo i nova zemlja nisu izvan čoveka, već unutar njega." Ali kod Pordidža je vrlo teško naći odvojeno određenje Sofije. Sofija je takođe duh Hristov. "Duh Premudrosti i duh Hristov jesu jedan te isti duh... Duh Premudrosti jeste Hristov Duh, i duh Hristov jeste duh Premudrosti." Istovremeno, Sofija je nešto drugo, kao Ljubav. Kroz Sofiju čovek postaje novo stvorenje i Sofija sazdaje novu zemlju. Sofija vodi čoveka u novi svet. Nova zemlja se kroz Sofiju sazdaje za večnog čoveka. Samo duhovnom čoveku biće ona poznata. Sofija je za Pordidža sila koja preobražava stvorenje. Učenje o Sofiji dobija sveobuhvatan karakter, vrlo se širi u poređenju sa Bemeom i gubi svoj jasniji karakter kao, pre svega, učenje o devičanstvu čoveka. Sofiologija Pordidža ima sličnosti sa sofiologijom o. S. Bulgakova. "Presveta Trojica ništa ne čini, i ne tvori bez svoje večne Premudrosti, kao što ni Premudrost ništa ne može činiti bez večne Presvete Trojice... Presveta Trojica deluje u Premudrosti i kroz Premudrost, i Premudrost deluje u Presvetoj Trojici, kroz nju i sa njom." Ja, naravno, ne mislim da je Pordidž imao bilo kakav direktan uticaj na sofiologiju o. S. Bulgakova. O. S. Bulgakov je dobio svoje učenje o Sofiji iz drugih izvora, ali po sveobuhvatnom karakteru razumevanja Sofije među njima postoji sličnost. Pordidž tesno povezuje učenje o Sofiji sa učenjem o Sv. Trojici. Prvi uticaj Bemea bio je u Engleskoj, pre svega na Pordidža. Zatim u Francuskoj na Sen Martena, vrlo znamenitog i uticajnog hrišćanskog teozofa. U Nemačkoj pak bemeovcima treba smatrati Etingera i Fr. Badera, posebno Fr. Badera, najvećeg i najznamenitijeg od bemeovaca i najcrkvenijeg po svom nazoru. Ali još mnogo ranije Bemeom se nadahnjivao veliki katolički mistik i pesnik Angelus Silezius. Beme je uticao i na široke krugove okultne, teozofske i mističko-masonske, ali je često bio loše shvaćen i vulgarizovan.
IV.
U Rusiji se uticaj Bemea može naći kod našeg samorodnog teozofa Skovorode, iako je na njega, izgleda, jače od Bemea uticao Vajgel. Bemea su veoma poštovali, iako su ga loše poznavali i loše razumeli, predstavnici mističkih i masonskih strujanja kraja XVIII i početka XIX veka — Novikov, Švarc, Lopuhin, Labzin i dr. Neposrednije su kod nas uticali takvi sporedni hrišćanski teozofi kao Jung, Štiling i Ekartshauzen. U XIX veku ruski romantičar i šelingijanac Odojevski upio je u sebe elemente bemeovske hrišćanske teozofije, više, uostalom, Pordidža i Sen-Marena, nego samog Bemea. Sa Vladimirom Solovjovom počinje sofiološko strujanje u ruskoj religioznoj filozofiji i teologiji. Počiva li duh Jakova Bemea na tom strujanju? Neprimetno nesvesno duh Bemea je tu delovao, jer Beme jeste izvor učenja o Sofiji. Ali svesno o. P. Florenski i o. S. Bulgakov se od Bemea odbijaju, a Vladimir Solovjov ne voli da se na njega poziva. Ali u suštini između učenja o Sofiji J. Bemea i ruskog učenja o Sofiji, kakvo se kod nas formiralo, postoji razlika. Ako se uporede sofijanstvo Bemea i sofijanstvo Vladimira Solovjova, očigledna prednost mora se dati Bemeu. Učenje Bemea, kako god mu se pristupalo, odlikuje se velikom čistoćom i odvojenošću. Ako se i ne odlikuje uvek logičkom jasnoćom, ono se uvek odlikuje etičkom jasnoćom, u njemu nema nikakve mutnoće. Cela sofiologija Bemea proistekla je iz njegovog viđenja nebeske čistoće i devičanstva, ona je povezana sa intuicijom božanske svetlosti. Božansku Sofiju ni na trenutak ne zamućuje Afrodita zemaljska. Zemaljska Sofija je za njega Deva Marija. Učenje o Sofiji Bemea je potpuno i duboko hrišćansko, u njemu nema paganskih elemenata. Nažalost, za Vladimira Solovjova, uz sve njegove ogromne zasluge u postavljanju problema, ne može se reći da je njegovo učenje o Sofiji bilo potpuno očišćeno i odvojeno. On je dopustio veliku mutnoću u svojim sofijanskim raspoloženjima. O tome svedoči njegova poezija. Na sastanak u Egipat putovao je ne sa Sofijom — Nebeskom Devom, ne sa Premudrošću Božijom. Kod Vladimira Solovjova postojao je kult večne ženstvenosti, tj. kult kosmički. U Sofiji su ga zanosile crte ženske dražesti. Nesumnjivo, u ženskoj lepoti postoji odsjaj božanskog sveta. Kod Sv. Jovana Lestvičnika postoji znamenito mesto: "Neko je video neobičnu žensku lepotu, veoma je proslavio zbog nje Tvorca, i od samog gledanja zapalio se ljubavlju prema Bogu i prolio izvor suza. Zaista čudesan prizor! Što je drugom moglo biti jama propasti, njemu je natprirodno poslužilo za dobijanje večne slave. Ako takav čovek u sličnim prilikama uvek ima isto osećanje i delanje, onda je vaskrsao, netruležan pre opšteg vaskrsenja." Tako je pisao veoma strogi asketa. Ali nesreća je u tome što se kod Vladimira Solovjova lik Sofije udvaja i javljaju mu se varljivi likovi Sofije. On je mučno tražio svoju Devu u svojoj noćnoj, podsvesnoj stihiji i često je mešao sa kosmičkim zavođenjem. Vladimira Solovjova je mučila nova religiozna žeđ da se "u svetlosti koja ne tamni nove boginje nebo stope sa pučinom voda".
"Sve čim je crvena Afrodita svetska,
Radost domova, i šuma, i mora, —
Sve će sabrati lepota nezemaljska
Čistije, snažnije, i življe, i punije."
To je bila pravedna žeđ religioznog preobraženja celokupnog stvorenja, celog kosmosa u lepoti. U trenucima uvida svuda je video "samo jedan lik ženske lepote" i to je bila lepota kosmosa. Kosmos je ženstvena priroda, i preobraženi kosmos jeste lepota, Sofija. Sofija Vladimira Solovjova je potpuno i isključivo kosmična, ona nije posmatranje božanske Premudrosti i nema, kao kod Bemea i Pordidža, direktan odnos prema Sv. Trojici. "Lik ženske lepote" u kosmosu, u svetu stvorenom, može se javiti ne samo iz gornjeg bezdana, već i iz bezdana donjeg, i biti obmana, lažno zavođenje, može se ispostaviti da je Sofija odvojena od Logosa i Logos ne prihvata, tj. ženstvenost koja nije premudra. Tragični susret Vladimira Solovjova sa Anom Šmit, izuzetno darovitom mističarkom, svedoči o velikom neblagostanju Solovjovskih sofijanskih raspoloženja i traganja. Njega je odbio i uplašio neprivlačan, ružan lik A. Šmit, najznamenitije žene koju je u životu sreo, jer je tražio sofijske dražesti i lepote, tražio je crte Afrodite zemaljske. Pored toga, kao romantičar, Vladimir Solovjov se plašio realizacije i nije bio sposoban za nju. Kult Sofije kod Vladimira Solovjova bio je potpuno romantičan, u njemu nije bilo religioznog realizma. Sama svest Ane Šmit o sebi kao Sofiji, Crkvi i Nevesti Vladimira Solovjova određivala se dvostrukošću i zamućenošću Solovjovskih sofijanskih raspoloženja i traganja. Najveću odvojenost i visinu Vladimir Solovjov dostiže tek u svom znamenitom članku "Smisao ljubavi".
Vladimir Solovjov je veoma uticao na rusku poeziju početka XX veka, prenevši joj sofijansku temu. To vidimo kod A. Bloka, kod A. Belog, delimično kod Vjačeslava Ivanova. Najvećem od naših pesnika početka veka A. Bloku prenela se sva zamućenost Solovjovskih sofijanskih raspoloženja. Sam Vladimir Solovjov je verovao u Hrista i ostao veran hrišćanstvu. Ali ruski pesnici-sofijanci većinom su verovali u Sofiju, ne verujući u Hrista. Ta Sofija uopšte nije premudra i strana je Logosu. Lepa Dama A. Bloka je ta neprepoznatljiva Sofija. Ona večno zavodi i večno obmanjuje, njen lik se udvaja. Od Bemea smo tu već na veoma velikoj udaljenosti. Ne smatram prikladnim da rusku poeziju početka XX veka podvrgavam teološkom sudu. To nikada ne treba činiti. Doživeli smo početkom veka znamenitu poetsku renesansu. Ali u našu poeziju ušla su zamućena i izobličena sofijanska raspoloženja. Pesnici imaju pravo da opjevavaju Lepu Damu i mogu da priznaju da "Das Ewig-Weibliche Zieht uns hinan". Ali to je sasvim drugi plan i druga oblast nego religiozno-filozofsko, teozofsko i teološko učenje o Sofiji-Premudrosti Božijoj. Rusko teološko sofijanstvo veoma se, naravno, razlikuje od sofijanstva poetskog. Najveće napore da dostigne očišćeno teološko učenje o Sofiji, saglasno sa predanjem, čini o. S. Bulgakov u svojim poslednjim knjigama. On se veoma udaljuje od sofijanstva Vladimira Solovjova i strano mu je sofijanstvo J. Bemea. O. S. Bulgakov hoće da bude teolog, a ne teozof, u tome je teškoća njegovog položaja. Ali njegovoj sofiologiji mogu se uputiti prekori sasvim drugačiji od onih koje upućuju vulgarni i neuki obličitelji sofijanske "jeresi". Rusko sofijansko usmerenje može oslabiti svest o slobodi ljudskog duha i njegovom stvaralačkom pozivu u svetu. Čovek se obavija božansko-kosmičkom sofijskom energijom i njegov udeo može postati pasivno mirenje. Element kosmički, kao ženstven, počinje da preovlađuje nad elementom antropološkim kao muževnim. I to ometa jačanje svesti o ličnosti, lične aktivnosti i odgovornosti. Za Bemeovsko učenje o Sofiji, pretežno antropološko, koje u centar stavlja devičansku celovitost čoveka, ne može se reći da vodi takvim rezultatima. Videli smo da Beme uopšte nije imao monistički i panteistički nagib. On ne predaje čoveka na vlast kosmičkih sila, kao što to čine teozofi. Nazor Bemea je personalistički. Sam Beme nije izveo sve antropološke zaključke iz svog učenja. Ali u njemu su date osnove za hrišćansku antropologiju.
Kod Bemea je postojala izvesna smušenost njegovih posmatranja, strašna usložnjenost astrološkim i alhemijskim učenjima i terminologijom. Ali je imao i čisto viđenje istine. On je jasno video tamu, zlo, borbu, protivrečnosti bića i video je božansku premudrost, devičansku čistoću, svetlost. Bio je čovek opijen Bogom i božanskom mudrošću. Celokupno njegovo biće okrenuto je srcu Isusa Hrista, i njegova teozofija je zasićena hristologijom. Zapadna hrišćanska misao je neutralizovala i sekularizovala kosmos. To su podjednako činili i Toma Akvinski i Luter. Kosmos, koji nosi na sebi pečat Boga Stvoritelja i prožet je božanskim energijama, umirao je u svesti hrišćanskog Zapada. Zamenjivala ga je neutralna priroda, objekat naučnog prirodoslovlja i tehnike. Po hrišćanskoj teozofiji i kosmozofiji Bemea, u prirodi se otkriva duh, u kosmosu se otkriva Bog, sav svetski život se shvata kao simbol Božanstva. U centru za Bemea nije opravdanje, kao za Lutera, kao za katoličku teologiju, već preobraženje stvorenja. Tema o Sofiji je tema o mogućnosti takvog preobraženja. Beme nije bio panteista, ali je negirao transcendentalni ponor između Boga i tvorevine, Boga i sveta. Nije mislio svetski proces kao sasvim vanbožanski i koji nema nikakvog odnosa prema unutrašnjem životu Božanskog Trojstva. Smisao celokupnog učenja o Sofiji sastoji se u tome što se njime uvodi treći, posredujući princip između Tvorca i stvorenja, princip koji sjedinjuje. Samo sa kategorijama Boga-Tvorca i sveta-stvorenja ne može se prevazići beznadežni dualizam i transcendentalni ponor. Ali hrišćanstvo počiva na transcendentalnosti-imanentnosti i podjednako ne dopušta ni istovetnost između Boga i sveta ni ponor između njih. Božja tvorevina nosi na sebi pečat Boga Stvoritelja, pečat Božje Premudrosti, u nju prelazi sofijnost. Inače u životu Sveta, u kosmosu i čoveku ne bi bilo ni lepote, ni smisla, ni sklada. Sofijnost i jeste lepota stvorenja. Sofijnost čoveka je njegova čistoća, celovitost, čednost, devičanstvo. Ta čistoća, celovitost, čednost, devičanstvo i jeste u celokupnom stvorenju, kao mogućnost njegovog preobraženja. Deva Sofija je odletela na nebo, ali se njen lik odražava i na zemlji i privlači zemlju sebi. Preobraženje zemlje moguće je samo kroz sofijnost. Potpuno negiranje svake sofiologije vodi mrtvom dualističkom teizmu, na kraju, deizmu. Bog konačno odlazi iz Sveta. Ogroman značaj J. Bemea i hrišćanske teozofije Zapada je u tome što su ustali protiv obeščašćenja i neutralizacije stvorenog Sveta, kosmosa. I istovremeno, Bemeu nije svojstven netragični kosmički optimizam. U svetu ne deluje samo Božanska Premudrost, već i tamna, iracionalna sloboda.
Govorio sam već u prvoj svojoj studiji da je uticaj Bemea na germansku filozofiju bio ogroman. Ali ako se ne računa Fr. Bader, onda treba reći da je germanska filozofija najmanje razvijala učenje o Sofiji. Čak i kod Fihtea se može naći tajni uticaj Bemea, ali je nasilno-muževni duh Fihtea direktno suprotan sofijskom duhu, on je najantiofijskiji od filozofa, kod njega se kosmos pretvorio u materijal koji se opire aktivnosti Ja. Takođe je antiofijska filozofija Hegela i još više Šopenhauera. U germanskoj idealističkoj filozofiji najveći uspeh imala je intuicija Bemea o tamnoj, iracionalnoj volji i o borbi suprotnih načela u biću. Učenje o Sofiji postalo je dostupno ne toliko filozofiji, koliko teozofiji. Filozofija po svom doslovnom smislu jeste ljubav prema Sofiji, ali ona lako zaboravlja tu svoju prirodu. Huserl hoće da zabrani filozofiji da voli mudrost. I učenje o Sofiji jeste bogomudrost (teozofija), a ne ljubomudrost (filozofija). Takođe nisu razvijali učenje o Sofiji školski teolozi. Ono se gotovo ne može naći kod učitelja Crkve. Kod Sv. Atanasija Velikog i dr. Sofija je poistovećena sa Logosom i učenje Sofije pripisano je Drugoj Ipostasi. To se objašnjava time što u tradicionalnoj teološkoj svesti, istočno-patrističkoj i zapadno-sholastičkoj, još nisu bila ne samo jasno rešena, već ni jasno postavljena pitanja religiozne kosmologije i religiozne antropologije. Cela kosmologija i antropologija tradicionalne teologije bila je pripisana soteriologijskom problemu i povezana isključivo sa učenjem o grehu i spasenju. Tajna Božijeg stvaranja, stvaralačka tajna stvorenja, ne samo da se spasava od greha, već i nosi u sebi pečat Tvorca i prožeta je božanskim energijama, ostajala je do vremena zatvorena. Te tajne su se doticali samo retki hrišćanski mistici i istinski teozofi, gnosticizam koji su prethodili vremenima. Najveći među njima bio je J. Beme. Ali misao novog veka je naturalizovala intuicije Bemea o tajni stvaranja sveta, tajni stvorenja i nije obuhvatila ono što se Bemeu otkrilo. Ruska religiozna misao kraja XIX v. i početka XX v. vrlo je oštro postavila probleme religiozne kosmologije i religiozne antropologije, probleme odnosa hrišćanstva prema stvorenom svetu. U tome je njen ogroman i još nepriznati značaj. Ova problematika, koja još nema nikakvo opšteobavezujuće rešenje, poprimala je raznovrsne oblike. Čas se postavljala kao mogućnost novog otkrovenja Duha Svetog, i nove svetske epohe u hrišćanstvu, čas se zašiljavala u problem o čoveku i njegovom stvaralačkom pozivu, o postojanju iskonske ljudskosti u nedrima Svete Trojice, čas kao problem Sofije i sofijnosti stvorenja. Problem se životno konkretizovao u novom razumevanju odnosa hrišćanstva prema kulturi i društvu. Tu se otkrilo nekoliko strujanja. Ona su međusobno vodila borbu, ali je sve mučila ista tema. Od mislilaca prošlog veka problematiku XX veka su preduhitrili i uticali na nju Buharev, Dostojevski, Vladimir Solovjov, V. Rozanov, N. Fjodorov. To je ono strujanje ruske religiozno-filozofske i religiozno-društvene misli koje se jedno vreme kod nas nazivalo "novom religioznom svešću", izrazom otrcanim, vulgarizovanim i oklevetanim, ali u suštini koje zadržava svoj značaj i svoju istinu. Problematika nove religiozne svesti ne može biti ugašena i uništena nikakvom privremenom reakcijom teološkog i crkveno-društvenog konzervatizma, s njom je povezano buduće hrišćanstvo. O. P. Florenski, koji ponekada neprijateljski i prezrivo govori o "novoj religioznoj svesti", sam je jedan od njenih predstavnika. Sve što on govori o mogućnosti novog izlivanja i otkrivanja Duha Svetog i o sofijnosti stvorenja u svojoj knjizi "Stub i tvrđava istine", znači postavljanje istih onih tema "nove religiozne svesti", koja podleže čišćenju i produbljivanju, ali ne i ukidanju. J. Beme, prema kome se ruski teolozi sofijanskog usmerenja odnose pre negativno, bio je jedan od onih genija koji su preduhitrili postavljanje problema o tajni božjeg stvaranja. Školska teologija svih veroispovesti potpuno je nemoćna da prigovara protiv ove problematike i ugasi uzbuđenje s njom povezano. Mi se moramo duhovno hraniti velikim vidovnjacima prošlosti, samo oslobađajući njihova posmatranja od izvesne smušenosti i nejasnoće, usaglašavajući ih sa osnovnom istinom Crkve Hristove. Izvori viđenja i posmatranja Bemea ostaju za nas zagonetni, kao i sve prvobitno. U Bemea je postojala filozofska dijalektika, ali izvori njegovog saznanja nisu dijalektički, već čisto intuitivni i vidovnjački. Razvoj sofiologije u bemeovskom pravcu ne bi trebalo da poveća sumnje protiv ovog pravca bogomudrosti, već, naprotiv, da umanji i skine te sumnje. Ako se ne računaju sumnje povezane sa neznanjem i opskurantizmom, sa mržnjom prema svakoj stvaralačkoj misli u teologiji i religioznoj filozofiji, ostaje sumnja u nedovoljnu očišćenost učenja o Sofiji, u mešanje nebeskog sa zemaljskim, Deve Marije sa Afroditom. Najmanje je to primereno u odnosu na Bemeovsko učenje o Sofiji. Sofija za Bemea i jeste čistoća, devičanstvo, čednost. U učenju Bemea postoje zametci nove hrišćanske antropologije, postoji prevazilaženje ropstva i potištenosti čoveka starozavetnom svešću, postoji smeo pokušaj otkrivanja tajne stvaranja u Hristovoj svetlosti. Beme nije teolog, on je teozof u najboljem smislu te reči, i njegova posmatranja nije lako prevesti na tradicionalni teološki jezik. Najmanje je Beme bio "jeretik" po stanju svog srca, po svojoj duhovnoj usmerenosti, i konačno rešenje tog pitanja ne pripada školskim teološkim učenjima. Beme nije potpuno slobodan od naturalizma. Na učenje Bemea, naravno, leži pečat izvesne ograničenosti svojom epohom, epohom reformacije i renesanse, svojim veroispovedanjem, svojim narodom, — mislio je kao tipični German. Ali on je više od drugih izlazio iz čeljusti te ograničenosti. Mnogo toga mi, pravoslavni i Rusi XX veka, mislimo drugačije nego genijalni nemački zanatlija s kraja XVI i početka XVII veka. Ali možemo osetiti u njemu brata po duhu, njegovu misao saglasnu svojoj, možemo se sjedinjavati s njim s one strane svih podela veroispovednih, nacionalnih, svih podela vremena i mesta, kao što se moramo sjedinjavati sa svakim istinskim duhovnim veličinom i visinom, iako su se javili u nama tuđem svetu.
Nikolaj Berđajev
Read more...